ŠTAMPAJ! | ODUSTANI...

Likovna umetnost

Sve je ništa Moj život i moja filozofija

Andy Warhol, 24. april 2004.
Qvorum 1988

G.Celant, Inespressionismo Americano, Bonini Ed., Genova 1981.
Andy Warhol (1930-1987) Želite li znati sve o Andyu Warholu, samo gledajte površinu mojih slika i mojih filmova i mene samog, i ja sam cio tu. Iza toga nema ničeg. A.W.
s talijanskog prevela: Lada Dražin U jednom određenom trenutku u mom životu, krajem pedesetih godina, počeo sam osjećati da me opterećuju problemi ljudi koje sam posjećivao. Jedan moj prijatelj bio je u bezizlaznoj situaciji, imao je vezu s udatom ženom, jedan drugi mi je povjerio da je homoseksualac, žena koju sam mnogo volio pokazivala je jasne simptome shizofrenije. Nisam nikada primijetio da imam problema, jer ih nisam posebno ni odredio ni dokučio, ali u torn trenutku sam zamijetio da se problemi mojih prijatelja šire u meni kao virusi neke bolesti. Odiučio sam se podvrći psihoanalitičkom tretmanu, kao što su to radili mnogi koje sam poznavao. Osjećao sam da se trebam riješiti nekih problema, ako sam ih imao, kao što sam ih doista i imao, umjesto da nastavim, kao drugi, dijeliti probleme nekih svojih prijatelja. Kao mali doživio sam tri živcana sloma, po jedan godišnje - prvi kada sam imao osam, zatim s devet i posljednji s deset godina. Prvog dans Ijetnih praznika uvijek bi se pojavili kao jedan oblik sunčanice, i ne znam zašto sam cijelo Ijeto provodio slušajući radio, ležeći u krevetu s lutkom mojim kartonskim pajacima za izrezivanje porazbacanim po pokrivaču ispod jastuka. Moj otac je zbog posla, obilazio je rudnike ugljena, često bio odsutan. Moja majka mi je sa svojim jakim češkim naglaskom čitala priče što je najbolje mogla, a ja sam joj uvijek na isti način odgovarao: "Hvala, Ma" kada bi joj pripala dužnost da mi čita priču o Dicku Tracyju, iako ne bih razumio ni riječ. Ona ne bi propuštala da mi da kolačić kada bih popunio jednu stranicu svog albuma za bojanje. Kada ponovo razmišljam o srednjoj školi, jedino čega se sjećam jest dugačak put kojim sam išao u školu prolazeći kroz česki geto, obitelj McKeesport u Pensilvaniji, "babushkas" (trokutaste marame za glavu) i
pregača obješenih na konopcu za sušenje. Ja nisam bio posebno naočit tip, ali sam imao ponekog simpatičnog prijatelja. Nisam bio posebno vezan ni za koga, koliko god vjerujem da sam to žeiio, i kada bih vidio da se oni međusobno povjeravaju, ja sam osjećao pomalo ostavljen sa strane. Nitko mi e nije povjeravao; nisam baš bio tip koji je ulijevao povjerenje, pretpostavljam. Svaki dan smo trebali proći preko mosta, a ispod je uvijek bilo upotrijebljenih prezervativa. Uvijek sam se na glas pitao što je to, a oni su se smijali. Jednog Ijeta sam dobio posao u velikoj robnoj kući. Trebao sam listati brojeve Harper's Bazaara, Voguea, osim evropskih modnih časopisa, za jednog strašnog tipa koji se zvao Vollmer. Dobivao sam pedeset centi na sat, a moj posao se sastojao od toga da pronalazim "ideje" u tim časopisima. Ne sjećam se da sam ikada pronašao ili smislio koju ideju. Gospodin Vollmer je za mene bio jedna vrsta idola, jer je bio iz New Yorka, a to mi se činilo vrlo uzbudljivim. Nisam ozbiljno razmišljao da bih i ja mogao ikada otići tamo. Ali, kad sam imao osamnaest godina, jedan prijatelj me nasilu odveo. Oduvijek sam težio bliskom odnosu s ljudima. Nastavio sam dijeliti sobu s drugovima, misleći da bismo mogli postati dobri prijateiji i dijeliti naše probleme, ali uvijek se sve završavalo tako da bih na kraju shvatio da oni traze samo nekoga tko će s njima dijeliti troškove stanarine. U jednom periodu sam živio sa sedamnaestoro ljudi u suterenu izmedu 103. ulice i Manhattan Avenue, a da ni jedan od njih sedamnaest nije nikada podijelio sa mnom svoje probleme. Svi su bili nadareni, još k tome - bila je to više-manje zajednica umjetnika - i sasvim je razumljivo da su morali imati mnoštvo problema, ali mi ih nitko nije nikada povjeravao. U kuhinji su se vodile beskonašne diskusije oko toga tko je ili tko nije kupio komad salame, ali tu se sve i završavalo. Tih dana sam bio prezaposlen, i zato mislim da ne bih ni imao vremena slušati njihove probleme da su mi ih i dolazili pričati; unatoč svemu tome, osjećao sam se povrijeđen i isključen. Ono čega se najviše sjećam iz tog vremena, osim dugih sati provedenih u radu, bili su žohari. Svi stanovi u kojima sam stanovao su ih bili dupkom puni. Nikada neću zaboraviti poniženje koje sam osjetio onaj put kada sam donio fasciki u kancelariju gospodina Carmela Snowa iz Harper's Bazaara i kada sam ga otvorio, iz njega je izašao žohar i počeo se spuštati niz noge stola. Toliko mu je pozlilo zbog toga da me je odmah zaposlio. Moj brak S prvim televizorom prestao sam praviti probleme od toga uspijevam li ili ne ostvariti bliske veze s ljudima. Nisam bio tako duboko povrijeđen kako se rnože biti, kada ti je to nešto u srcu. Sada mogu zaključiti da mi je to bilo veoma važno u to vrijeme kada nitko nije još ni čuo za "pop-art", ni "underground film", ni za "superstars". U torn posljednjem trzaju pedesetih godina započeo sam, dakle, vrlo intiman odnos s televizijom; odnos koji sam nastavio dan-danas je toliko iskren da ponekad odlazim u krevet gledajući četiri televizije. Ali, nisam se oženio do 1964. godine, kada sam nabavio svoj prvi magnetofon. On je moja supruga. Ja i moj magnetofon smo vjenčani već skoro deset godina. Kada kazem "mi" to se odnosi na mene i moj magnetofon. Moji ljudi to ne razumiju. Posjedovanje magnetofona je zaista učinilo kraj bilo kakvom obliku ernocionalnoga života koji sam mogao imati, ali ja sam bio zadovoljan- tim gubitkom. Otada više nije bilo problema, jer je problem mogao biti samo da li je magnetofon ispravan, i kada se problem transformira " dobar magnetofon, jasno je da prestaje postojati kao takav. Zanimljiv problem je bila zanimljiva traka. No, svi su to znali i nastupali su za moj magnetofon. Bilo je nemoguće razlučiti prave probleme od onih koji su bili preuveličani zbog magnetofona. ili, točnije, ljudi koji su pričali svoje probleme nisu više bili u stanju razlučiti da li ih doista imaju ili su to jednostavno odglurnili. Mislim da su sedamdesetih godina ljudi zaboravili što su zapravo emocije i ne vjerujem da su se više ikada sjetili. Smatram da, kada jednom priđeš emocijama s druge strane, o njima više ne možeš razmišljati kao o nečemu stvarnom. Ne bih znao iskreno reći da li sam ja ikada bio u stanju voljeti, ali je sasma sigurno da od sedamdesetih nisam više nikada razmišljao u terminima "o ljubavi" Ipak mi se događalo da me na neki način "privuku" neke osobe. Šezdesetih godina jedna osoba me privukla više od bilo koje druge koju sam ikada poznavao. I privlačnost koju sam osjetio možda je bila vrlo bliska jednoj vrsti ljubavi. Poslovi su najvredniji oblik umjetnosti Prije nego što su me upucali, razmišljao sam o svom životu kao o nečem poluproživljenom, bez istinskog sudjelovanja: imao sam osjećaj da gledam svoj život na televizijskom ekranu više nego da živim jedan stvaran život. Ponekad ljudi kažu da je to kako se stvari događaju na filmu nestvarno, ali u stvarnosti je nestvaran način na koji se događaju stvari u životu. Film pobuđuje tako stvarne i intenzivne osjećaje, međutim, kada se odvijaju u stvarnosti, to je poput gledanja televizije: ništa se ne osjeća. Uprvo kad su me upucali, a i uvijek kasnije, znao sam da gledam televiziju. Mijenjaju se kanali, ali ostaje uvijek televizija. Kada je netko upleten, ali zapravo upleten, obično se misli na nesto drugo. Kada se stvarno nesto dogodi, trči se za drugim idejama. Tog dana kada sam se probudio na nekom mjestu - nisam znao da je to bila bolnica i da je dva dana poslije mene upucan Bob Kennedy - čuo sam rečenice koje su mi se činile nestvarne; o tisućama ljudi koji su se molili i prenemagali se u Katedrali Saint Patrick, a zatim sam čuo riječ "Kennedy", i to me vratilo svijet televizije, jer sam tada počeo shvaćati gdje sam bio i kako mi je loše. Pogođen sam na radnom mjestu: Andy Warhol Enterprises. U to vreme, 1968. godine, Andy Warhol Enterprises se sastojao od malo ljudi, i to onih koji su radili običan. posao, od priličnog broja "vanjskih suradnika", kasnije mnogih "superzvijezda" ili "hiperzvijezda" kako se zeli definirati oni koji posjeduju neke sposobnosti, ali čiji je talent teško odrediti i praktično nemoguće prevesti u ekonomske termine. U to vrijeme to je bilo osoblje Andy Warhol Enterprises. Jednom prilikom u intervjuu sam odgovorio na bezbroj pitanja o tome kako vodim posao i pokušao sam objasniti kako ja ustvari ništa ne vodim i kako je posao taj koji vodi mene. Upotrebio sam mnoštvo izraza tipa "bring home the bacon", ali čovjek nije uspio shvatiti o čemu pričam. Cijelo to vrijeme koje sam proveo u bolnici moje osoblje je vodilo posao, i tada sam shvatio da je to zapravo kinetičko kretanje, jer se posao nastavio i bez mene. Razveselila me ta spoznaja, jer sam u to vrijeme počeo vjerovati da je biznis najvredniji oblik umjetnosti. Umjetnost biznisa stoji za stepenicu iznad Umjetnosti. Počeo sam kao komercijalni umjetnik, a žeiim završiti kao umjetnik biznisa. Nakon bavljenja poslom koji se naziva umjetnost ili bilo kako drukčije, posvetio sam se umjetnosti biznisa. Želio sam biti biznismen umjetnosti ili umjetnik biznisa. Biti uspješan biznismen, to je najfascinantniji oblik umjetnosti. U vreme hipija, ideja biznisa je bila ozloglašena. Govorili su: "Novae je zlo". Međutim, stvarati pare je umjetnost, i raditi je umjetnost, a dobro napravIjeni poslovi su najboiji izraz umjetnosti.
U početku nije sve bilo baš najbolje organizirano u Andy Warhol Enterprises. Prešli smo direktno s umjetnosti na poslove, kada smo sklopili ugovor s jednim kinematografom da izrađujemo jedan film tjedno. Naša filmska produkcija je postala komercijaini čin, i to nas je navelo da pređemo s kratkih na duge, a kasnije i na filmove standardne dužine. Naučili smo nešto malo o distribuiranju filmova i uskoro smo i sami to pokušali raditi, all smo morali priznati da je to bilo zaista preteško. Nisam očekivao da će filmovi koje smo radili postići komercijaini efekt. Za mene je bila dovoljna činjenica da se umjetnost usmjerava prema biznisu, izvan zatvorenosti nekih prostora, prema svijetu realnosti. Bilo je zaista zanosno vidjeti da naši filmovi prodiru u stvaran svijet, među običnu publiku i ne ostaju zatvoreni unutar svijeta umjetnosti. Otpaci Oduvijek mi se svidjalo čeprkati po ostacima neprodane robe, stvarati od otpadaka. Uvijek sam mislio da otpaci, oni filmovi za koje su se svi slagali u procjeni da su loši, posjeduju ogromnu moć razonode. Bilo je to pomalo kao recikliranje. Uvijek sam mislio da postoji snažno prisustvo bolne komike u tim skladištima. Kada vidim stari film Ester Williams sa sto djevojaka koje skaču s odskočne daske, pomislim kakve su morale biti male probe i sve snimljene repeticije u kojima barem jedna djevojka nije imala hrabrosti da se zagnjuri u pravom trenutku. Repriza scene bi zatim završila kao otpadak na podu sale za montažu. Pa čak bi i djevojka u torn momentu bila otpadak: možda bi bila otpuštena. Na taj način, cijela ta scena postaje zabavnija od one koja se pojavila na ekranu, gdje sve teče glatko, a djevojka koja se nije zagnjurila zvijeyda je izrezane scene. Time ne žeiim reći da je običan ukus loš, tako da sve što je otrgnuto od lošeg postaje nasilu dobro. Smatram da je ono što je odbačeno vjerojatno loše, ali se može uzeti i poboljšati ili eventualno učiniti interesantnim, a na kraju se i troši manje nego što bi se to inače učinilo. Reciklira se rad, recikliraju se ljudi i sklapaju se poslovi s nusproduktima drugih aktivnosti. Drugih "direktno suparničkih" aktivnosti. To je sigurno jedan način vođenja poslova na visokom stupnju ekonomije. Način života kojim se živi u New Yorku istinski potiče ljude da vole ono što nitko drugi ne voli, sve što se odbacuje. Upravo su to ti i toliki ljudi s kojima se ovdje treba upustiti u natjecanje; jedina nada da netko može postići nešto leži u tome da zna izmijeniti ukus i počne željeti ono što drugi ne žele. Npr. za sunčanih dana New Yorkom se muva toliko tih ljudi, da se od te gomile ne može pogledati ni Central Park. Ali nedjeljom rano ujutro, kada je veoma ružno vrijeme i pada kiša i nitko se ne zeli ustati ili izaći, pa čak ni onda kad se već ustao. Tada se može izaći i s zadovoljstvom prošetati ulicama koje su ti sve na raspolaganju a to je čarobno. Kada nismo imali dovoljno novaca da napravimo film normalne dužine s tisućama rezove koje bi morao imati i neophodnim zahtjevom da se ponove mnoge scene, nastojao sam pojednostaviti metodu stvaranja i počeo sam raditi koristeći svaki metar već snimljene trake. To je sigurno bilo ekonomičnije, ali i jednostavnije i zabavnije. A i više od toga, na taj način mi nismo imali otpadaka. Kasnije, 1969. godine, započeli smo svoje filmove i montirati, ali usprkos tome ja sam i dalje više volio otpatke. Sve izrezane sekvence su snažnije i ja ih vrlo pažljivo čuvam. Samo u dva slučaja odstupam od svoje filozofije upotrebe otpadaka: kada odabirem svog psića i hranu. Znam da bih morao potražiti psića u gradskoj živodernici, ali umjesto toga ja sam ga kupio. Bilo je to ovako. Vidio sam ga, zaljubio sam se i kupio sam ga; samo jednaput me emotivna reakcija navela da odstupim od svojih principa. Osim toga, moram priznati da ne podnosim jesti ostatke. Hrana je moja slaba strana. Upropaštavam se zbog toga, ali pokušavam s druge strane poravnati račune tako da brižljivo čuvam sve ostatke koje nosim u kancelariju ill bacam na ulicu i recikliram. Savjest mi ne bi dozvolila da bacim nešto, pa čak i kad se radi o nečem što mi ne treba. Kao što sam rekao, bacam gomile novaca na hranu, i posljedica toga je da su moji ostaci najfinija roba. Mačak mog revizora jede pate barem dva puta tjedno. Najčešće su to ostaci mesa; ustvari, kupim veliki komad mesa, stavim ga peći, dosadi mi, i najedem se kruha i pršuta. Narugam se samom sebi kada se prepustim kuhanju proteinske hrane; ono za čim doista imam potrebu jesu šećeri. Ostalo je samo za primjer. Objasnit ću: ne može se odvesti princezu za večeru i naručiti dvopek kao glavno jelo, koliko god mi to željeli. Ljudi normalno očekuju da se jedu proteini i tako ih jedu iz navike. Kada baš žele biti tvrdoglavi, mogu naručiti dvopek, ali na kraju se upuste u beskrajnu diskusiju o tome zašto žele baš njih i objašnjenje osobne filozofije jedenja dvopeka za večeru. Sve to potiče neprilike, i na kraju se završi tako da se naruči janjetina i zaboravi što se ustvari htjelo. Življenje je rad Veoma mi se svidao posao koji sam radio u komercijalnoj umjetnosti i kada sam dobivao instrukcije što i kako trebam napraviti, i sve što sam morao napraviti bilo je da ispravim te ideje, da ih odobrim ili odbijem. Teško je kada morate izmisliti stvari problematičnog ukusa, a koje treba napraviti za sebe. Kad me pitaju s kim bih najviše volio surađivati, odgovaram da bi to trebao biti gazda. Gazda koji bi mi rekao što da radim, jer upravo to pojednostavljuje posao. Osim ako netko nema takav posao koji bi mu drugi naručio, tada bi najprikladnija osoba za gazdu bio kompjutor. Kompjutor programiran posebno za tebe vodio bi računa o svemu: tvojim finansiskim mogućnostima, tvojim predrasudama, ekstravagancijima, potencijalu ideja, nervnim slomovima, urođenim sklonostima, stopi željenog razvoja, sukobima ličnosti i stupnju i prirodi sportskog duha, što bi volio doručak onog dana kada trebaš potpisati ugovor, na koga si ljubomoran, itd. Mnogi ljudi bi mi mogli pomoći, ali samo bi kompjuter mogao biti prava i jedinstvena korist. Seks je rad Najzamornije je voditi ljubav. Naravno, ima ljudi kojima to ne predstavlja napor, jer im je to neophodna gimnastika, imaju energiju koju mogu posvetiti seksu, a seks istovremeno povećava njihovu energiju. Neki iz seksa crpe energiju, dok je drugi gube. Što se mene tiče, ja sam već odlučio da je to za mene prenaporno. All, ako netko ima vremena i volje, ne treba ga se odreći. Sigurno je da se može prištedjeti mnogo dosade ako se a priori može ustanoviti kojoj se grupi pripada, onoj koja seksom priskrbljuje energiju ili onoj koja je time gubi. Sto se mene tiče, kao što sam već rekao, ja pripadam drugoj kategoriji. I svjestan sam toga kada vidim ljude koji se muče tražeći priliku. Privlačnoj se osobi veoma teško odreći seksa, kao što ga je onoj neatraktivnoj teško pribaviti, iz čega proizlazi da je sretna okolnost što postoje šarmantni ljudi koji iz seksa crpe energiju i ljudi bez privlačnosti koji je gube. Na taj način nečije želje bi bile usmjerene u pravcu u kojem ih drugi nastoje usmjeriti. Ne samo aktivnost već i seksualni identitet priličan je napor. Pitam se, koja je od ove četiri stvari najteža, da li je za muškarca najteže biti žena ili muskarac, ili za ženu biti žena ili muškarac. Ne znam koji je odgovor točan, znam jedno da oni koji su uvjereni da podnose najteži teret jesu muškarci koji nastoje biti žene. Ustvari, gube dvostruko više vremena, jer moraju raditi sve dvaput. Moraju misliti na to da se moraju brijati i ne brijati, ukrasiti i ne ukrasiti se, kupiti mušku i žensku odjeću. Mislim da je interesantno pokušati biti drugog spola, ali može imati sasma dobrih strana i zadovoljiti se vlastitim.
Sijeda kosa
Jedan moj prijatelj je bio u pravu kad je rekao: "Samo frigidni uspjevaju". Frigidni nemaju emocionalne probleme koje inače pogađaju ljude i samo su im kamen spoticanja. Imao sam nešto više od dvadeset godina i tek sam završio studij, morao sam priznati da nisam dovoljno frigidan i da se ne smijem uvaljivati u probleme na štetu posla. Tada sam mislio da mladi imaju više problema od starijih, i nadao sam se da ću ustrajati do trenutka kada budem ostario i ne budem više imao sve te probleme. Osim toga, osvrnuo sam se i primijetio da oni koji izgledaju mladi imaju i takve probleme, dok oni stariji imaju stare probleme. U tom trenutku sam odiučio da obojim kosu, tako da nitko ne može znati koliko imam godina i da budem mlađi u odnosu na godine koje bi mi ljudi dali. Sijedom kosom bih mnogo dobio: prvo, imao bih "stare" probleme, kao što sam rekao, jednostavnije od "mladih"; drugo, svi bi bili impresionirani mojim mladalačkim izgledom i treće, lišio bih se odgovornosti da se moram ponašati kao rnladić; mogao bih si dozvoliti i kakvu senilnu ekstravaganciju, a da mi to nitko ne zamjeri zbog mojih sijedih vlasi. Kad netko ima sijedu kosu, sve ono što radi izgleda "mlado" i "živahno", pa i kad je to samo normalna aktivnost. To je kao da imate jednu trku više. Bilo je to kad sarn s dvadesettri ili dvadesetčetiri godine posjedio kosu. Umjetnost nesporazuma
To što bih ja želio osjetiti kod svojih suradnika izvjesna je doza nerazumljevanja prema onome što bih ja želio napraviti. Ne potpuno nerazumijevanje, već samo male nesuglasice s vremena na vrijeme. Kada netko ne shvaća sto posto ono što želim od njega ili jednostavno nije čuo ono što sam mu rekao da učini, ili kada snimanje nije uspjelo ili počinje izranjati licnost nekog drugog, meni se na kraju više sviđa ono što proizlazi iz moje prvotne ideje. Isto tako mi se sviđa rezultat koji dobijem od onog koji me je krivo razumio, prepuštajući to sljedećoj osobi sa zadatkom da to izmijeni onako kako sam ja želio. Ako netko nikada ne pogriješi u onome sto mu kažem i sve točno izvršava kao što sam mu rekao, taj nije ništa drugo do banalni ponavljač tvojih ideja, a to uvijek na kraju dosadi. Ali, kada radiš s nekim tko te pogrešno razumije, umjesto jednostavnih prijenosa dobit ćeš "transformacije", a to je interesantnije. Sviđa mi se da moji suradnici imaju vlastite ideje, jer se tako ne dosađuju, a istodobno mi se sviđa kada su njihove ideje dovoljno slične mojima pa ih možemo dijeliti. Predsjednik - smetlar Čini mi se da bi bilo veoma korisno organizirati univerzitetski tečaj za čistačice i nazvati ga nekim uglednim imenom. Ljudi više ne vole raditi poslove koji nisu etiketirani kao ugledni. U torn razmatranju - barem u teoriji - je sadržana Amerika, a posljedica toga je da su ukinute čistačice i vratari. Pa ipak, netko mora nastaviti obavljati ove poslove. Uvijek sam mislio da čak i neobično inteligentne osobe mogu izvući prilično koristi odlaskom u službu, jer bi imale priliku da susretnu interesantne ljude i rade u lijepim kućama. Uostalom, svatko radi nešto za druge - postolar nam izrađuje cipele, a mi mu dobavljamo materijal za njegovu zabavu -to je uvijek zamjena usluga i da ne postoji žig kojim žigošemo profesije, ta razmjena bi bila podjednaka. Majka uvijek radi nešto za sina, prema tome, što ima loše u tome da osoba koja se smuca pločnikom napravi nešto za tebe? Uvijek će biti onih koji ne čiste i koji misle da su superiorniji od onih koji to rade. Uvijek sam mislio da bi Predsjednik mogao dosta utjecati na tom polju da se promjene izvjesne socijalne prilike. Pretpostavimo da Predsjednik uđe u javni zahod i dopusti da ga snimi televizija dok čisti we govoreci: "Zašto ne? Netko to ipak mora raditi!" Sigurno da bi to blagotvorno utjecalo na moral ljudi koji obavljaju fantastično koristan posao održavanja čistoće toaleta. Predsjednik ima enormnu reklamnu moć koja nije nikada iskorištena. On bi se trebao jedan dan pojaviti ondje obaviti čitav niz poslova koje se ljudi srame raditi, a kojih se, međutim, ne bi sramili kada bi i njega osobno vidjeli na televiziji.
Coca-cola je coca-cola Ono što je zaista lijepo u ovoj zemiji jest da i oni bogati potrošači kupuju praktično iste stvari kao i oni siromašni. Pogledaš televiziju i vidiš coca-colu, i znaš da je i Predsjednik pije, da je pije Liz Taylor, i zamisli!, a i ti također možeš piti coca-colu. Coca je coca, i nema tih para kojima bi platio bolju coca-colu od one koju pije bradonja s ugla, a to znas i ti. Nekad davno su vladari i aristokracija Evrope jeli mnogo bolje od seliaka, pa čak i na sasvim različit način. Za jedne su bile jarebice, a za druge zobena kaša, svaka je društvena grupa imala svoje jelo. Ali, kada kraljica Elizabeta došla u Ameriku, predsjednik Elsenhower joj je kupio hot-dog i siguran sam da nije ni posumnjao u činjenicu da Kraljica ne bi ni u Buckinghamskoj palaći dobila boiji od onog što joj ga je on kupio za otprilike dvadeset centi na baseball igralištu. I to je razlog zbog čega ne postoji bolji hot-dog od onog koji se u Americi prodaje na baseball igralištu. Kraljica ne bi mogia dobiti boiji ni za dolar ni za deset ili sto tisuća funta sterlinga. Ideja Amerike je upravo zato i lijepa, jer što je nešto više izjednačeno, to je više američki. Npr, postoji mnogo mjesta na kojima se specijalno postupa s poznatima, ali to nije tipično američki. Želio sam otići na jednu dražbu u Park Bernet, ali mi nisu dozvolili da uđem jer sam imao psa. Tako sam morao čekati prijatelja u atriju da bih mu rekao kako me ne puštaju unutra. I dok sam čekao, ljudi su mi tražili autogram. Situacija u kojoj sam se nalazio bila je tipično američka. Prostori Prostor je jedinstven kao što je jedinstvena i misao, ali moj um ponovo dijeli svoje prostore na druge prostore, i misli na druge misli, i poslije na treće. Događa se nešto kao u suvlasništvu. Tamo ima hladne i tople tekuće vode, malo ukiseljenog povrća Heinz, poneka višnja prelivena čokoladom i barem za to znam da je moje. Biti zaista bogat, po mom mišljenju, znači imati prostor. Veliki prazni prostor. Ja zaista vjerujem u prazne prostore, premda kao umjetnik proizvodim gomile gluposti. Prazan prostor nije nikada utrošen uludo. Profućkan je skoro uvijek onaj prostor koji je ispunjen umjetnošću. Umjetnik je osoba koja proizvodi stvari koje ljudima nisu potrebne, ali za koje on iz nekog svog razloga smatra da ih je dobro sačuvati. Umjetnost Biznisa mnogo je bolja od Umjetnosti Umjetnosti, jer Umjetnost Umjetnosti ne prebrojava prostor koji zauzima, dok Umjetnost Biznisa to radi. S jedne strane, dakle, vjerujem u prazne prostore, ali s druge s obzirom da i dalje radim umjetnost - ne prestajem proizvoditi bezvezarije, jer ih ljudi stavljaju u svoje prostore, koji bi, a u to sam čvrsto uvjeren, trebali ostati prazni. To znači da pridonosim tome da se prostor protrati, dok bih ustvari želio pomoći ljudima da ga isprazne. Pa čak idem još dalje u odstupanju od svoje filozofije, jer ne mogu isprazniti ni vlastite prostore. Nije stvar u tome da mi moja filozofija ne odgovara, već sam ja taj koji je izdaje. Ne prednjačim primjerom. Kada gledam stvari, uvijek vidim prostor koji zauzimaju. Želio bih da se to uvijek javlja, da se pokaže, jer je prostor u koji je nešto stavljeno izgubljen. Kad vidim stolac u nekom lijepom prostoru, koliko god bio lijep taj stolac, neće se moći izjednačiti s Ijepotom praznog prostora. Moja najdraža skulptura je masivan zid s rupom u sredini koji dijeli prostor od drugog dijela. Uvjeren sam da bi svi morali živjeti u velikom praznom prostoru. Sviđa mi se japanski način uređenja stana i zatvaranja svega u ormare. Ali, više bih volio kada ne bi bilo niti ormara, jer bi tada sve bilo manje dvolično. Ali, ako se nije moguće približiti ovom idealu, i ako netko osjeća da ne može živjeti bez prečke na koju će objesiti sve svoje stvari, u tom slučaju je bolje da je spremište sasvim odvojen prostor, tako da se ne možemo previše osloniti na mjesta. Kada se živi u New Yorku, spremište bi trebalo biti najbliže u New Yerseyu. Na stranu onaj motiv lažne ovisnosti o njemu, drugi razlog zašto treba imati spremište na izvjesnoj udaljenosti od mjesta stanovanja leži u nastojanju da se izbjegne neugodan osjećaj da stanujete u blizini jedne vrste skladišta odbačenih stvari. Opravdanja drugih ne bi trebala dosađivati, taj netko ne zna što je unutra, dok je pomisao na vlastito spremiste, imajući u vidu čega sve tamo ima, dovoljna da se čovjek ubije. Svaka stvar u spremištu trebala bi imati rok upotrebe kao mlijeko i časopisi, i kad on istekne, i stvari bi se trebale bacati. Najbolje bi bilo imati veliku kutiju za svaki mjesec i u nju ubacivati stvari, zatvoriti je na kraju mjeseca, označiti datum i poslati u New Jersey. Ako joj se uđe u trag - dobro, ako se izgubi - još bolje, jer je to jedna stvar manje na koju trebate misliti, težak teret skinut s uma. Trebali bi postojati supermarketi koji prodaju i drugi koji otkupljuju stvari; sve dotle dok se te dvije stvari ne izjednače, bit će više rasipanja nego što bi ga inače trebalo biti. Svi bi imali nešto što bi mogli ponovo prodati, te bi svi zaradili ponešto para kada bi nešto prodali. Svi imamo nešto, ali veći dio stvari nije za prodaju, jer se danas više cijene nove novcate stvari. Trebalo bi da se mogu prodavati prazne limenke, pileće kosti, prazne boce šampona, stari časopisi. Trebali bismo se bolje organizirati. Oni koji govore da se proizvodi troše samo potiču povišenje cijena. Zar je moguće iscrpiti nešto u svemiru kada u njemu - ako ne griješim - ništa ne nestaje ilti se uništava, s izuzetkom onog što nestaje u crnim rupama? Veliki umjetnici prostora Divim se ljudima koji uspijevaju pravim riječima stvarati nove prostore. Znam samo jedan jezik, i ponekad mi se na pola rečenice dogodi da se osjetim kao stranac koji pokušava govoriti neki tuđi jezik, jer mi zapne reč kada mi pojedini djelovi počnu zvučati kao nepoznati. U tim situacijama, kada sam već započeo izgovarati inkriminiranu riječ, pomislim: "0h, ova nije točna, zvuči previše čudno, ne znam da li je bolje pokušati dovršiti je ili zamijeniti drugom; jer, ako je izgovorim, onda u redu, ali, ne uspijem ispast ću idiot." I tako se na pola riječi sastavljene od više slogova zbunim i nastojim izmisliti drugu. Može biti da ovaj postupak utječe na dobro novinarstvo; kada me citiraju, moje odštampane riječi sasvim dobro zvuče, dok drugi put malo zbunjuju. Nikad niste u stanju reći što će izaći van kada riječi koje izgovarate počnu zvučati čudno i kada ih se pokuša popraviti. Zaista mi se mnogo sviđa engleski jezik, kao što mi se sviđa i sve ostalo američko, samo što to ne znam napraviti. Mog frizera ne umara da mi objasnjava kako je za posao korisno učiti strane jezike (on ih govori četiri, mada se evropski dječaci smiju kada ga čuju, tako da ne mogu reći koliko ih doista zna), i želio bi me nagovoriti da naučim barem jedan, ali ja ne mogu, ne mogu i gotovo. Dovoljno mi je da govorim ovaj koji znam, i ne mislim se niti potruditi. Pa ipak, divim se mnogo onima koji umiju s riječima: Truman Capotte je, po mom mišljenju, tako dobro ispunjavao prostor riječima da sam mu za prvih dana koje sam proveo u New Yorku svaki dan pisao kratka pisma iskazujući divljenje i telefonirao svaki dan, dok mi njegova majka nije rekla da prekinem. Mislim sve najbolje o "space artistima", koji su plaćeni po riječi. Uvjeren sam da je količina najboiji kriterij vrednovanja na svakom području. (Jer, čovjek uvijek radi istu stvar, pa čak i kad misli da radi nešto drugo.) I zato sam nastojao postati "space artist", umjetnik na metar. Kada je Picasso umro, pročitao sam u jednom časopisu da je u toku života napravio 4000 djela. Onda sam pomislio: "Bogami, ja bih ih toliko mogao napraviti u jednom danu!" I počeo sam. All, uvidio sam da mi jedan dan nije dovoljan za 4000 slika. Ustvari, onako kako ih ja radim, mojom tehnikom, mislio sam da ih zaista mogu napraviti 4000. I sve bi bile remek-djela, jer bi sve bile ista slika. Počeo sam dakle, uspio sam ih napraviti 500 i prestao. All trebalo mi je više od dana, čak - čini mi se - mjesec dana. Kada bih radio ritmom od 500 komada na dan, trebalo bi mi osam mjeseci da naslikam 4000 remek-djela, da postanem "space artist" i ispunim prostor koji mislim da nije u redu ispuniti. Umjetnost bez mišljenja Volim slikati na kvadratu, jer tako nije neophodno odrediti proporcije. To je kvadrat i to je dovoljno. Oduvijek sam želio raditi samo kvadrate istih formata, ali uvijek se netko nađe da kaze: "Moraš ga napraviti malo većeg ili malo manjeg". Mislim da bi sve slike trebale biti istih dimenzija ili istih boja, tako da su savršeno zamjenjive i da nitko ne može ni pomisliti da ima bolji; ili lošiju sliku od drugog. I ako je osnovna slika lijepa, lijepe su i sve druge. Osim toga, može se reći da čak i kad je subjekt različit, slikari uvijek slikaju istu sliku. Ali, ako moram razmišljati o tome, znam da mi slika neće uspjeti. Određivanje dimenzija je jedna vrsta razmišljanja, kao što je to i određivanje boje. Moj instinkt mi kaže: "Ako ne mislim o tome, dobro je". Ali, kada moraš nešto odlučiti, odmah krene loše. I što više trebaš odlučivati - gore je. Ljudi se bave apstraktnim slikarstvom: sjednu i razmišljaju o tome, Jer im razmišljanje pruža dojam da nešto rade. All, što se mene tiče, razmišljanje mi nikada ne pruža osjećaj da nešto radim. Leonardo da Vinci je uvjerio trgovce da vrijeme koje posvećuje mišljenju vrijedi više, možda čak i više od onog koje posvećuje slikarstvu. To može biti istina za njega, ali u odnosu na mene, ja znam dobro da vrijeme koje namjenjujem razmišljanju ne vrijedi ništa. Ja želim biti plaćen samo za vrijeme koje namijenim "pravljenju". Dok slikam, gledam platno te dobro dijelim prostore. Mislim: "0vo mi se čini da ide dobro u ovaj ugao", i kazem: "0, da, ovo ide dobro ovdje". Kasnije ponovo pogledam i kažem: "Prostor u ovom kutu traži modru boju", i odmah je nanesem. I tako jedan potez za drugim, kontrolirajući prostore, završavam svoju sliku. Obično je sve što mi je potrebno papir za kopiranje i dobro osvjetIjenje. Ne mogu shvatiti zašto se nikad nisam bavio apstraktnim slikarstvom, kada sam zahvaljujuci mojoj kolebljivoj ruci upravo prirodno nadaren za to. Par puta sam se uhvatio u koštac s tehnologijom. Jednom je to bilo kada sam mislio da sam stvarno gotov. I tada, da bih označio kraj svoje umjetničke karijere, počeo sam raditi srebrne jastuke koji su se mogli ispuniti helijem i pustiti da odlete. Napravio sam iz za jednu predstavu baleta Merce Cunningham. Kasnije se uspostavilo da nisu lebdjeli zrakom i da su nas nasamarili, zbog čega sam zaključio da moja umjetnička karijera ne može biti sasvim gotova, budući da sam ponovo bio tamo da postavim još jastuka. Objavio sam da se povlačim, ali pošto srebrni jastuci nisu poletjeli, tako nije odletjela ni moja karijera. U zagradama, uvijek sam govorio da je srebrna moja omiljena boja, jer podsjeća na prostor, ali sada sam se predomislio kad je riječ o tome. Stabla rade Ja sam tipičan građanin. U velikim gradovima stvari su organizirane tako da čovjek može otići u park i imati iluziju da je na selu. Ali na selu nisu ponovo izgradili niti komadić grada, i zato postanem nostalgičan. Još jedan razlog zbog čega više volim grad od sela je taj što je u gradu sve podređeno radu, dok je na selu sve podređeno relaksaciji, a ja više volim raditi nego se odmarati. U gradu se čak i stabla u parku narade, jer je upravo nevjerojatan broj ljudi za koje treba proizvesti kisik i klorofil. Kad netko živi u Kanadi, mogao bi imati milijun stabala koja bi proizvodila kisik samo za njega, pa stablo stoga i nema velikog posla. Naprotiv, stablo koje raste na Times Squareu mora proizvesti kisik za milion ljudi. U New Yorku se ne može bez guranja, a to znaju i stabla - dvoljno ih je samo pogledati. Prije nekoliko dana išao sam 57. ulicom gledajući novu palaću Solow s druge strane ceste, završio u jednoj gredici. Bio sam iznenađen, jer se iz nje nisam uspijevao izvući elegantno. Završio sam u toj gredici na 57. ulici jer nisam niti očekivao da bih je tu mogao naći. Atmosfera Odnedavno postoji jedna novost u restoranima New Yorka, a to je da ne prodaju hranu: prodaju atmosferu. I kao da su rekli: "Kako se usuđujete reći da nemamo dobru kuhinju, kad nismo nikad ni rekli da je imamo. Ono što mi imamo jest dobra atmosfera." Intuitivno su naslutili da klijenti žele promijeniti atmosferu na par sati. I baš zato prolaze dobro prodavajući atmosferu, uz minimalnu količinu hrane o kojoj jedan restoran ne može a da ne vodi računa. Uskoro, kada se podignu cijene hrani, ograničit će se na samo prodavanje atmosfere, i gotovo. Ako klijenti budu baš gladni, moći će ponijeti hranu sa sobom iz kuće kada idu van na večeru, i umjesto da idu "na večeru" van, moći će sasvim dobro izaći van "u atmosferu". Meni su se oduvijek više sviđale atmosfere onih starih restorana s jednostavnim toplim američkim jelima. Schrafft's i Chock full o'Nuts, sa starim stilom apsolutno su jedine stvari na svijetu zbog kojih osjećam duboko žaljenje. Bili su to bezbrižni dani pedesetih i šezdesetih godina, kada sam mogao ući u jedan od Chock's i naručiti sendvič s kremom od sira s Ijesnjacima namazanom na kruhu od datulja, a da se previše ne zaokupljam troškom. Progres je veoma važan i stimulativan na svakom polju, osim kada tražiš jednu narandzu, pa te pitaju: "Narandzu, kakvu?" Volim jesti sam. Želio bih otvoriti lanac restorana za ljude poput mene i nazvati ih Andy-Mats-Restorani za samce. Na pladnju uzmeš svoj ručak i otideš u vlastiti odjeljak s upaljenom televizijom. Danas najviše volim atmosferu aerodroma. Kada bih se mogao osloboditi misli da avioni slijetaju i uzlijetaju, bio bi to izvanredan osjećaj. Na aerodromima i u avionima nalazim jela koja najviše volim, moje omiljene
karamele Life Savers od mente. Tu postoji sistem komunikacija putem zvučnika koji najviše volim, zatim pokretne trake za prtljagu, grafika i boje koje volim, najbolja kontrola sigurnosti, najbolje panoramske vedute, najbolje trgovine parfema, najboiji službenici, najviše optimizma. Obožavam to što ne moram razmišljati kamo se ide, jer to rade drugi umjesto mene. Jedino prokletstvo je to što ne uspijevam svladati onaj nerazumljivi strah kada pogledam van i vidim oblake i svjestan sam da sam negdje u sredini. Atmosfera je očaravajuća, Jedino što ne mogu progutati ideju da letim. S obzirom da žeiim biti moderan, žalosti me to što ne volim letjeti, all se tješim time što strašno volim aerodrome i avione.