ŠTAMPAJ! | ODUSTANI...

Književnost

Sin Orlove Zemlje

Branko Ćopić, 30. septembar 2004.
Čitanka za 4 razred _Beograd 1956

U kamenim planinama strašne planine Tomari, na visovima gdje su oblaci i lijegu se orlovi, moj prijatelj Arbanas, starina Rašid ispričao mi je dirljivu priču. Bila je to priča o porobljenoj Albaniji, o velikoj borbi za slobodu i o malom pioniru Ahmetu Godenci koji je junački pao boreći se za svoju ponosnu domovinu.

Kad se vratiš u Jugoslaviju - rekao mi je stari Rašid - kaži ovu priču vašoj deci, jer je mali Ahmed Godenca bio drug i brat onih vaših pionira koji su zajedno s vojskom prošli mnoge slavne bitke, a mnogi, bogme, i pali u boju.
- Dobro ispričaću - obećao sam čestitom starcu i čvrsto sam rešio da održim svoju riječ

Evo dakle, te priče:

Na našem jeziku - pričao mi starac - Albanija se zove Šćipnija, a to znači "Orlova zemlja". Prema tome, mi Šćipari, smo sinovi orlove zemlje, orlovi sinovi.

Starac je podigao svoju suvu ruku i pokazao mi, visoko iznad strmih gorskih kosa, jednog planinskog orla koji je mirno kružio ispod svijetlog ljetnjeg oblaka.

- Eno, vidiš li, on je naš brat. Svaki pravi sin ove zemlje onako je smjeo i ponosit. Takav je bio i mali Ahmet Godenca. Zato je o njemu, poslije njegove smrti, ostala da živi priča i ja je,evo, kazujem tebi, Titovom borcu.

Dok je još bio u osnovnoj školi, Mali Ahmet slušao je priče o slavnom albanskom vođi i junaku Skenderbegu koji je prije mnogo vjekova vodio bitke protiv Turaka, i junački branio slobodu svoje domovine. A u jednoj staroj istoriji vidijo je dječak i sliku junaka Skenderbega koji je nosio kapak s kozjom glavom.

Ponekad, u tihe večernje sate, djed je kazivao svom unuku Ahmetu dirljivu i omiljenu pjesmu o ljubičici koja je još davno, prije mnogo desetina godina, ispjevao narodni borac i pjesnik Naim Frašri.

Pjesma govori skromnoj i tužnoj ljubičici koja raste pod mračnim i crnim žbunom. Ljubičica tuguje za suncem, ali ne može da ga vidi od mračnog žbunja koje je guši.

- Zašto mi uvijek kazuješ tu tužnu pjesmu? - začuđeno je pitao mali Ahmet, ali mu je djed jednako govorio:

Čekaj i budi strpljiv. Jednog dana sve ćeš razumeti.

Albanijom, domovinom Ahmeta Godence, već više godina gospodarili su fašisti. Teško je bilo tuđinsko ropstvo i jednog dana, kada se ču da u nedavno porobljenoj Jugoslaviji već puca osvetnička puška, djed je zovnuo svog unuka Ahmeta i rekao mu:

- Mali moj, osećam da dolaze burna i slavna vremena, pa hoću da ti kažem zašto sam ti često pominjao pesmu o ljubičici.

Skromna i mirisna ljubičica koja tuguje za suncem u studenoj senci - to je naša porobljena domovina Albanija. Mračni i gusti žbun koji je guši i krije od sunca, to je duđinski osvajaš koji je porobio našu dragu zemlju. A sunce koje ljubičica vječno traži - to je sloboda. Mali moj Ahmete, zapamti dobro ovu pjesmu.

-Zapamtiću! - svečano je obećao mališan. Nije prošlo dugo vremena, a narodni junak Enver Hodža razvio je slobodarski bajrak i pustio ubojni poklič:

- Na oružje, orlovi sinovi! U boj za čast i slobodu domovine!

Širom porobljene zemlje odjeknuo je poziv u boj...

Prkosni i ponosni orao slobode razvio je moćna krila nad Albanijom, kroz koju je veselo lepršao slavni Skenderbegov barjak u ruci Enver Hodže.

Mali Ahmet Godenca, koji se u to vreme zatekao u Tirani, sjetio se tih dana pjesme o tužnoj ljubičici, o svojoj porobljenoj domovini.

Jedne mračne noći desetog februara 1942, na jednom brdu pored Tirane okupili se čiji su očevi partizani. Među njima je bio i mali Ahmet.

Pionir Solman Voćari razvio je među djecom albansku narodnu zastavu, i dok je ona tiho lepršala na noćnom vjetru, mali pioniri Tirane, stojeći oko nje, položili su svečanu zakletvu:

- Zaklinjemo se pod slavnom zastavom svoga naroda, da ćemo se do kraja boriti do fašista, a za slobodu svoje domovine.
Mali Ahmet ispunio je svoje obećanje dato pod zastavom. Otišao je u partizane.

Jednog hladnog dana , pred zimu, pri kraju 1944 godine, jedna albanska divizija marširala je prema Crnoj Gori. Orlovi sinovi žurili su da zajedno sa Titovim sokolovima progone švapske lešinare.

S divizijom je bio Ahmet Godenca. Nasmejan i vedar pjevao je pjesmu naučenu od Crnogoraca:

"Visoko se barjak vije

Crne Gore i Šćipnije"


Kod mjesta Tuzi divizija se sukobila sa švabama.

Započela je krvava bitka.

- Za slobodu Albanije i Jugoslavije! - uskliknuo je polazeći na juriš.

- Za Jugoslaviju i Albaniju napred! odgovorili su crnogorci.

Fijukalo je švapsko zvono. Mali Ahmet, pogođen posred grudi, pao je na zemlju zalivajući crnogorski kamen svojom krvlju.

I još se čula graja juriša, a mali Ahmet, dok mu se brzo gasio život, pokušao je poslednjom snagom da ustane. Oslonio se na laktove i zadnji put pogledao sura brda oko sebe.

- Gle, ko to dolazi!

Poslednjim pogledom koji se lagano gasio Ahmet ugledao je kako iza bregova, otud od rođene Albanije, na vilovitu konju dolazi silni narodni junak Skenderbeg.

Došao je do dječaka, kao oblak, uzeo ga u naručje i rekao:

- Mali moj heroju, Domovina ti šalje pozdrav.

A mali Ahmet, u naručju Skenderbega, ugledao je kako se tamo daleko, daleko iza planina, na slobodnom suncu rascvetala i smješi mu se na pozdrav divna ljubičica pjesnika Naima Frašri - njegova oslobođena domovina.

Kad je došlo proleće, na onome mjestu koje je pokapala krv pionira Ahmeta Godenca, izrasli su bokori skromnih ljubičica. Njihove plave mirisne glavice sve su bile okrenute prema dalekoj Albaniji.