ŠTAMPAJ! | ODUSTANI...

Religija

Umetnost glupiranja (1) - Braća i sestre Crvene smrti

Paul Tabori, pripremio V. Lenhart, 15. april 2006.
Umjetnost gluparenja (The Art of Folly)

Ponekad je samoubojstvo posljedica kolektivnog ludila. Jedan od najmračnijih i najstrašnijih primjera za to nalazimo u carskoj Rusiji, koja kao da je oduvjek imala monopol u izmišljanju i stvaranju najčudnijih, najšašavijih i najluđih vjerskih sekti. U početku našeg stoljeća caristička policija otkrila je jako rasprostranjenu, mračnu zavjeru u okrugu Kargopolu. Policija je saznalada su se 862 stanovnika nekoliko manjih sela zavjetovali da će počiniti kolektivno samoubojstvo istog dana, 1. studenog po pravoslavnom kalendaru. Tekst ovog kolektivnog zavjeta bio je napisan na posebnom dokumentu koji su njegovi "potpisnici" pohranili u nekom podzemnom skrovištu gdje su se inače sastajali (i gdje ga je našla policija). Povod ovom masovnom samoubojstvu bila je tlapnja da će se Sudnji dan dogoditi 14. studenog i da će Bogu biti drago ako mu oni neposredno prije toga sami žrtvuju svoje živote. Odlučili su - i zavjetovali su se - da će se tog sudbonosnog dana zatvoriti u svoje kolibe, zapaliti ih i svi izginuti u palmenu.

Kad je policija pronašla taj grozomorni dokument, pokrenuta je velika istraga, pa se tako saznalo da su 862 kandidata za samoubojstvo članovi jedne vjerske sekte s pomalo melodramatičnim nazivom "Braća i sestre Crvene smrti". Prije nego što je bio pronađen onaj dokument, samoubojstvo je izvršilo više od sto članova sekte, koje su njihovi suvjernici potajno pokopali u jednom tajnom groblju. Da bi se spriječilo izvršenje tog strašnog zavjeta, sva sela u kojima su živjeli kandidati za ovo masovno samoubojstvo morala je okupirati vojska.

Okrug Kargopol nalazio se u Olonjeckoj guberniji, otprilike 650 kilometara od Petrograda. Ovaj je kraj bio u to vrijeme vrlo rijetko naseljen, a njegovi su se žitelji i ubrajali među najzaostalije i najzatucanije u carskoj Rusiji. Sekta "Braća i sestre Crvene smrti" zapravo je ondje postojala već više od dvijesta godina, i to ne samo ondje nego i nekim drugim delovima carske Rusije. U 17. stoljeću samo je u Olonjeckoj guberniji našlo smrt u plamenu više od dvije tisuće ljudi. Njihovo je fundamentalno vjerovanje bilo da je grešno samo tijelo a nikada duša, i da se zato Bogu može ugoditi samo njegovim uništenjem.

Svaki je član sekte imao obavezu da vrbuje nove sljedbenike, i kada bi ih tako zavrbovao dvanaest, stekao bi pravo da izvrši samoubojstvo, jer je tek tada mogao biti potpuno siguran da će otići ravno u nebo.

Sekta je bila dobro organizirana. Na njezinom čelu bio je arhijerej (biskup), kojega su birali vjernici; svećenici su se zvali duhovniki. Članovi sekte nisu priznavali rusku pravoslavnu crkvu i zato su nastojali da nikad ne prisustvuju njezinom bogoslužju, a kada bi ih pop prisilio da ipak odu u crkvu, što se kadšto događalo, mumljali bi molitve u kojima su vrijeđali pravoslavnu vjeru i mjesnog arhimandrita, kojeg su smatrali - Antihristom. Sklapanje braka bilo im je zabranjeno, ali je vršanje spolnog čina bilo dopušteno - pod jednim uvjetom: da nakon tog "smrtnog grijeha" grešnici odmah počine samoubojstvo, i to tako da dopuste drugim vjernicima da ih zaguše. Evo kako se to radilo. Grešnik ili grešnica legli bi na leđa, onda bi im drugi vjernici stavili veliki crveni jastuk na lice, na koji bi sjelo nekoliko najtežih članova sekte; oni bi ondje sjedili sve dok se žrtva ne bi ugušila. Tada bi njezino tijelo umotali u crvenu ponjavu i pokopali ga noću ispod kakva grma. Crvena je boja imala posebno značenje: to je bila boja jastuka za gušenje, boja one ponjave za sahranu i ujedno boja vatre, plamena. Upravo su zato članovi ove sekte smatrali da je i smrt crvena.

Teško je dokučiti je li postojanje ove sekte inspiriralo Roberta Louisa Stevensona da napiše svoj roman Klub samoubojica, ali to u biti ionako nije važno; mnogo je važnije nešto drugo, a to je činjenica da slične sekte i slična udruženja nisu nicali samo u carskoj Rusiji nego i u nekoliko drugih zemalja, a svima je polazna točka i polazni motiv bila podsviejsna želja za smrću i izopačeni osjećaj krivice.

Paul Tabori, iz knjige "Umjetnost gluparenja" (The Art of Folly). – Zagreb : Naprijed, 1975. Pripremio: Vladimir Lenhart