ŠTAMPAJ! | ODUSTANI...

Buka

Hyperboreanci dolaze!

Vladimir Lepušina i Mirza Gazibegović, 28. januar 2004.
INFO magazin, 2.7.2002

Povodom izdavanja novog albuma VRIL, razmijenili smo par digitalnih riječi s frontman-om grupe SCH, Senadom Hadžimusićem, kojeg svi znaju kao "Teno".

1. Sedam je godina prošlo od ploče Gentle Art Of Firing, izdane u vihoru rata. Za to vrijeme ste, ako se ne varam, proveli par godina u Pragu, a posljednje tri godine ste u Sarajevu. Koliko je to sedmogodišnje izbivanje iz muzičkog svijeta imalo uticaja na cjelokupni sound Vrila? Niste li tih sedam godina iskoristili za neko svoje muzičko traženje i nekakvo stremljenje prema novom, boljem zvuku?


Pa, život u Pragu je definitivno utjecao na neke stvari. Iako, ja u Pragu nisam razmišljao o sviranju. Imao sam prečih stvari za razmišljanje. Tamo sam uglavnom konzumirao muziku. A bilo je gomila toga za konzumiranje i za upoznavanje. Neusporedivo više nego što je to ovdje. Tamo je naprosto bilo mnogo, mnogo više informacija o tome šta se u svijetu muzike dešava. Gledajući iz te perspektive, ovdje ljudi imaju samo minimum informacija. Stoga mi je jasno što je ovdje sve u vezi s tim tako tanko. To je hendikep. Ni prije, a ni sad, naši ljudi nisu imali prilike upoznati se sa svim novim strujama u oblasti kako elektronike, tako muzike općenito. Čini mi se da se u Evropi furaju sasvim drugi akteri i stilovi nego kod nas. To me je na početku, kad sam se tek vratio, čudilo, ali sam se navikao kada sam shvatio da su uzori drugačiji, i to, prije svega, zbog nedostatka informacija. Ljudi furaju ono što im nude mediji, a mediji su "bože sačuvaj". U neku ruku me ne bi čudilo da VRIL ne bude shvaćen i prihvaćen, jer moji su "uzori" drugačiji.

2. Na novoj ploči primjetan je iskorak u elektronske vode. No, to je još uvijek onaj stari, prepoznatljivi SCHov noise zvuk. Kako je došlo do te drastične promjene? Šta je bilo presudno da ostavite gitare i okrenete se tom mašinskom, kompjuterskom noiseu i industrialu?

Gitare nisu ostavljene. Možda su na ovom albumu malo zapostavljene. No, nije važno kako nešto odsviravamo. Važan je krajnji rezultat.Ta promjena nije tako drastična. SCH je i prije koristio sintisajzere i "umjetnu buku", kako na albumima, tako i na živim svirkama. U vrijeme rata to nismo imali samo zbog toga jer nam je falio četvrti član, pa smo sve morali izvoditi kao trojka sa klasičnim instrumentarijem. Naša muzika se u nekim periodima našeg rada sastojala od minimalno 40-50% sintetičkog, "umjetnog" zvuka, i da smo raspolagali sa boljim instrumentarijem, sigurno bi toga bilo i više. Da su osamdesetih godina postojali računari u ovom obliku kao danas i da su bili jeftiniji, mnoge stvari bi bile drugačije. Ja naprosto nemam predrasuda kada je u pitanju upotreba bilo koje tehnike. Ne furam se na tradicionalizam. Niti želim biti sputan u bilo kojem smislu, a pogotovo ne želim biti ograničen na tzv. rock and roll u užem smislu. Volim raznu muziku. A nije važno kojim sredstvima je stvorena.

Moram napomenuti da sam ja oduvijek bio fan i elektronike. Fan sam raznih stilova, ali i elektronike. Npr. ono što pokazuje da ta promjena nije slučajna i tako drastična je činjenica da sam fur'o takvu 'ziku još od sredine sedamdesetih, kroz npr. Tangerine Dream ili neke aktere unutar Kraut rocka, pa poslije preko Kraftwerka i DAF-a krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, Frontline Assembla i Front 242 i dr. u drugoj polovini osamdesetih, sve do techno, house i sl. elektronike u devedesetim. Nikad se nisam htio ograničiti na jedan stil. To je glupost.

3. Kako sam saznao, sada u produkciji koristite računar. Možete li nam ukratko reći koji softver koristite i kako uopšte gledate na te sprave koje su zamijenile gitare, bubnjeve i ostale instrumente?

Cubase, Nuendo, Reason, Fruity Loops, Cool Edit, razne Steinberg-ove programe za efekte i sl. Sve sam to perfektno savladao i tajni više nema.

Računar može biti studio. To je tehnika. I klasični studio je također tehnika. Tu nema razlike.

Sve je to tehnika. Ako ne volite tehniku, onda svirajte i slušajte akustične instrumente.

Rock je elektrika. Od elektrike do elektronike mali je korak.

Na računaru možete snimati i analogno. Ako imate dovoljno dobru opremu, možete snimati i punk ili bilo koji "rocky" stil. To nije problem. Računar je samo kanta. Sve ovisi od vaše kreacije. To je sprava koja predstavlja odličnu zamjenu za ona glomazna studija. Muka mi je od tih starih studija. Uvijek smo ih izbjegavali. Vazda bi nam tamo usrali zvuk, jer snimaju na neki konvencionalan način. Radostan sam zbog postojanja računara. To može (ali nužno ne mora) unaprijediti ili čak humanizirati rad na muzici. Jer sad, više nego ikad, svaki pojedinac može početi raditi svoju muziku i to promovirati. To je najljepša stvar. Račinari i Internet doprinose demokratizaciji muzike. Nema više jebenog monopola. Ja volim da što više ljudi radi svoje stvari. I da izdaju CD-e. To bi možda moglo pokrenuti stvari na bolje. Glasam za računare.

Ne treba računare vezati samo za elektroniku. Možda moj neki sljedeći album neće biti elektronika, a snimit ću ga na računaru sa "klasičnim" instrumenima.

4. Novi CD je izdat pod MAGAZA labelom, pod sublabelom Post War Sound. Kako je došlo do te saradnje i koliko je Adi Lukovac kumovao elektronskom prizvuku Vrila?

Sve dogovore i ugovore sa "Magazom" je "odradio" glavni pokretač projekta "VRIL", Dževad Mujan. Ja osobno nisam vodio nikakve pregovore ni sa kim osim s Mujketom.

Mujke je čovjek koji je pomogao ponovnom oživljavanju SCH-a kroz novi album.

Što se mene tiče, CD je mogao biti izdat i kod nekog drugog izdavača. Meni je bilo svejedno, ali s obzirom da je ova čitava ideja oko izdavanja VRIL-a u Magazi bila Mujketova i s obzirom da je on bio spreman prihvatiti se posla oko realizacije te ideje, ja nisam imao ništa protiv da tako i bude. Nije moja ideja bila da se to izdaje ovdje ili ondje. To je sve Mujke koncipirao i, kao što sam već rekao, odradio. I to jako dobro. I za to sam mu zahvalan. Ovo Post War Sound su mi priheftali na album. Ja s tim nemam nikakve veze.

Adi Lukovac je moj prijatelj i ja ga cijenim, a u vezi Vrila je pomogao tako što je, kako mi je rečeno, preliminarno u Mujketovo ime razgovarao sa odgovornim u "Magazi" oko ovog izdavanja. Ali, Adi nije kumovao elektronskom zvuku Vrila, jer nikad nismo vodili nikakav ozbiljan dijalog na temu elektronike. Ja sam još u Pragu profur'o (i) elektroniku, i to do balčaka. Kad sam se vratio u Sarajevo, već sam imo elektroniku "u malom prstu", u venama. Ali onu "tvrdu" sam posebice volio. Ovo nekakvo "pipkanje" me ne zanima.

Međutim, ja ne pravim neku bitnu razliku, u principijelnom smislu, između elektronike i drugih stilova. Sasvim mi je svejedno u kojem stilu neko nešto napravi. Važno je da mi se to sviđa ili ne.

Jer, suština je glavna, je l' tako? Čovjek može koristiti različita sredstva, ali je ishodište isto. To da li je ovo elektronika ili nešto drugo, više uopće nije važno.

5. Ploča During Wartime bila je svojevrsna opomena na sve ono što se spremalo nama u BiH. Da li je ta ploča bila istinsko proročanstvo ili tek plod slučajnosti? Je li ona bila rezultat promišljenosti i pravog gledanja na stvari?

Naravno da nije slučajnost. Kod SCH od '85. godine nije bilo više ništa slučajno. Mi smo se među prvima osvijestili. I to naši bliži prijatelji znaju. To nije proročanstvo. To je jasna vizija i upozorenje. U doba kada smo mi taj album pravili, a to je negdje u proljeće '88, malo ljudi je znalo o čemu se radi u svemu oko nas.

Samo, ja bih bio radosniji da sam imao priliku "proricati" mir, a ne rat. Volio bih da rata nije ni bilo.

Da dodam. Prevashodna dužnost umjetnika je da u kriznim trenucima prvi sagleda stvarno stanje i da reagira. Mi smo to uradili kroz ovu ploču. Uradili bismo i više da smo imali više podrške u medijima. Ovako, to je toliko koliko je.

6. Da li i Vril na isti način upozorava na nešto?

VRIL je distanciran. Ustvari, tamo se radi o stvarima koje je s ove distance teško dovesti u vezu sa stvarnošću, iako ta veza u stanovitom smislu postoji. Da bih tu vezu objasnio, trebalo bi mi puno više prostora od ovog koji je predviđen za ovaj intervju.

Samo neko profinjeno kreativno, inteligentno oko će moći dokučiti o čemu se tamo radi. Za takve je ovaj album i pravljen. On je po tome elitistički. Jedinstven.

7. Koliko tajna njemačka organizacija ima veze sa sadašnjošću, odnosno onim što nas očekuje?

Tajna njemačka organizacija u svom izvornom obliku više ne postoji. Druga tajna društva ili, bolje rečeno, varijante ove organizacije svakako ipak funkcioniraju više nego ikad. I to prije svega u Americi. One su upletene u naše živote više nego što to možemo i zamisliti. Ali, kao što rekoh, nema prostora da se to sad podrobno objasni.

Bilo kako bilo, okultizam je bio glavna inspiracija za pravljenje ovog albuma.

8. Na ovom albumu pjesme su ispjevane na našem jeziku, dok ste na onim prijašnjim najčešće koristili njemački jezik?

Najčešće smo koristili engleski jezik, da se razumijemo.

9. Objasnite tu vezu, odnosno stalnu inspiraciju koju očigledno crpite iz moćne germanske države.

Njemačka znači MODEL, njemačka znači ORGANIZACIJU. To znači manje "ciganluka" svake vrste. To znači mnogo stvari.

Njemačka je supstitut za neko idealnije stanje. Ali, znamo da ni tamo stvari nisu perfektne. Ipak, milion svjetlosnih godina su ispred nas. Sviđa mi se način na koji njemački um funkcionira. Sviđa mi se taj MODEL.

I još nešto. Ono što ja furam u muzici, ima korjene u njemačkoj muzičkoj tradiciji. Ne u američkoj. Američki utjecaj na mene je nesuporedivo manji od njemačkog.

Samo što je i Njemačka danas postala jedan veliki Mc Donalds. Američka duhovna kolonija. Ali to će se promijeniti. Kad-tad.

10. Ko su Hyperboreanci?

Hyperboreanci su stanovnici polarne zemlje HYPERBOREA-e, za koje se misli da su direktni potomci stanovnika ATLANTIDE, koji su opet direktni potomci izvanzemaljaca. Glavni grad je ULTIMA THULE.

11. Jedan ste od mnogobrojnih sarajevskih bendova koji su svirali i stvarali u ratu. Zašto Sarajevo nikad prije, a ni poslije rata nije imalo jaču alternativnu scenu? Zašto se Sarajevu morao desiti rat da bi klinci uzeli gitare u ruke i svirali nešto što nije šlager ni pop?

Nekoliko je mogućih razloga. Jedan od njih je možda slijedeća činjenica: do jeseni '92. godine ljudi su općenito mislili da će rat uskoro završiti. Međutim, tada su počeli shvatati da će to ipak trajati. Kada su '93. konačno skontali u kakvoj su situaciji, onda su vjerojatno, ponukani težinom trenutka, počeli misliti kako da nađu načina da sve to prežive, a da ne puknu, kako da utuku to vrijeme dok se ne nađe politička varijanta za rješavanje sukoba. Osim toga, nisu oni u prve dvije godine rata ništa svirali. Počeli su svirati u '94. godini, i to kada se nekakvo rješenje ipak naziralo.

Drugo, to je bila kao neka rekcija na stanje stvari. Htjeli su pokazati svijetu kako mi ovdje nismo neki balkanski kreteni, što je zabluda, već da i mi imamo pojma o kulturi i najmodernijim kulturnim zbivanjima. Htjelo se svijetu reći da smo civilizacija i da ne zaslužujemo to što nam se dešava. Postojao je golemi entuzijazam kao reakcija na frustraciju i nesnalaženje u datim okolnostima. Ljudi su bili izgubljeni, a sviranje im je pomagalo da se snađu. Još uvijek su vjerovali da će svojim glasnim, tvrdim gitarskim rifovima probuditi uspavani svijet da vidi šta se dešava i da reagira.

Onog trenutka kada su shvatili da je to zabluda, prestali su svirati i većina ih je napustila Bosnu. Ja mislim da je to bio ventil.

A sam zvuk koji su svirali ondašnji bendovi nije naletio tek tako. Znamo da su s početka devedesetih počeli u većoj mjeri nicati bendovi koji su furali neku alternativu ili neku "deračinu". Pomalo su se stvari počele kretati na bolje. Bili su to bendovi poput Big Daddy ili Lezi Majmune (glupog li naziva), Sikter, i da se nije desio jebeni rat, sigurno bi sve bilo bolje, pa i sarajevska scena.

Nakon rata, kada je svima puklo pred očima šta smo sve izgubili, ljudi su naprosto izgubili volju da rade. Uvidjeli su da u ovakvim "ekonomskim" uvjetima nema smisla baviti se nekom "drugačijom" muzikom. Naprosto su posustali. Ali, to govori da ni oni nisu bili ozbiljni. Od gore nabrojanih bendova, Sikter još uvijek radi i to zaista cijenim. Oni su ipak dovoljno ozbiljni.

12. Zašto se u Sarajevu (pa i u BiH) po vašem mišljenju nikada nije uspio nakalemiti taj neki subkulturni, alternativni duh?

Možda zato što su ljudi genetski programirani da furaju neku "ciganiju". Sarajevo je izdvojeni otok i tu se ništa ili malo šta može uraditi ili promijeniti. Laž je da su ovi ljudi sposobni za velike podvige u bilo čemu. U nekim normalnijim uvjetima moguće da bi ljudi uradili više i bolje na svakom polju, ali to nikad ne bi bilo nešto izuzetno. To je naš usud. A ja cijenim samo izuzetne stvari. Čast pojedincima.

Ima više faktora što je to tako, ali da sad ne kenjam previše.
Opća kultura je na niskom nivou. I zabluda je misliti da je to zbog rata i krize koju smo preživjeli. I prije rata je vladao seljakluk, samo što to nismo primjećivali. Svi mi smo se kretali u određenom krugu ljudi, gradske raje. Nismo imali kontakta sa okolinom. Posebice u Bosni. Tako nismo ni imali realnu sliku stanja.

13. Postoji li SCH još uvijek kao bend i na koji način ćete promovisati novu ploču? Da li planirate (ikakve) žive nastupe i koncerte?

Dok postojim ja, dok budem htio da bend postoji, postojat će. Tu nema dileme. Samo ne želim više imati onako "teretan" bend kako sam ga imao prije rata. Nema potrebe za tim. Ljudi vole da vide ŽIVU svirku, ali to je cirkus. Ja ne želim više da budem dio tog cirkusa, a za male pare. Da se mi na bini "prekeveljujemo", a da dolje u publici neko drka na to. Jebo to. To mi je srednji vijek.

Imam dva zaista predivna momka za živu akciju i za rad na videu. To su Zlatko Poljo i Armin (Džarma). Planiramo svirati i ovdje, ali i u Sloveniji i Hrvatskoj i, možda, u Mađarskoj. Ali, vidjet ćemo kakva će koncepcija živog nastupa biti. Ja, u principu, želim pokazati ono što imamo u glavi, a ne ono što imamo u prstima. Iako imamo i u prstima, ne boj se.

14. Na novom albumu samo jedan je tekst vaš. U čemu leži razlog da ste taj dio posla prepustili drugim ljudima (Saša Skenderija)? Da li se tu radi o nedostatku inspiracije ili nečem drugom?

Bezveze pitanje. Ja imam inspiracije do kraja života. Nikad mi inspiracije nije nedostajalo. To je samo želja da se još ljudi involvira u ovo. Malo i drugih vibri, a ne samo mojih, je l' tako?

15. Kakvoj publici se obraćate i ko uopšte može i treba slušati ovako nešto?

Pa, inteligentnim ljudima bilo koje starosne dobi. Ne znam da li više od pet ljudi može ovo svariti, ali to ne mijenja stvari. Ja moram raditi onako kako mi moji geni i hormoni nalažu, pa makar niko ne htio slušat'. Ja se naprosto NIKAD neću priključiti sveopćoj idiotizaciji ljudi. Isuviše volim ljude da bih to uradio. A drugi koji to rade, nek se peku u paklu.

16. U vašoj muzici je primjetna jedna pesimistička doza.

Ne znam je l' to tako.

17. Je li Teno zbilja toliki pesimista?

Pa, ne znam. U meni VRIL budi optimizam. I mislim da bi se optimizam trebao probuditi kod svih koji to profuraju. Ako ni zbog čega, a ono zato što tako seriozan projekat zvani SCH i VRIL ipak postoji kod nas.

Mene ustvari ovaj sav pop oko nas baca u pesimizam i "bad". To je samo plašt za realno nakazno stanje. To je odraz pesimizma kod ljudi. Stanje je takvo. Gadno. Nije to pitanje pesimizma i optimizma, pa se kao nekom čini ovako ili onako. Stvari su realno loše. I to se ne može nazivati pesimizmom. To je REALNO stanje. Nek' me neko ubijedi da to nije tako.

U stvari, SCH je jedna od rijetkih optimističnih pojava. Ako već moramo govoriti u tim kategorijama. Jer, osobno mislim da suština stvari počiva izvan ovih dvaju kategorija. Ljudi hoće da se zabavljaju, a nije vrijeme za zabavu. Mi u BiH imamo mnogo, mnogo posla da uradimo ako želimo opstati, a kamoli ako želimo živjeti na razini čovjeka dostojnoj. Je li tako?

18. U tom smislu da li se to nama stvarno "prošlost ubrzava", kako pjevate u "Predugo sve ovo traje"?

Da parafraziram Hegela: "Historija je dinamični duh koji se igra". U pitanju su ciklusi.